Ja sam Nina Mrvoljak, profesor sam matematike i informatike. U prosvjeti radim sedam godina i devet mjeseci, s tim da sam sedam godina radila u Gimnaziji u Maglaju, a zadnju školsku godinu radim u Osnovnoj školi “Džemaludin Čaušević” u Sarajevu.
Dilema o kojoj većinu vremena razmišljam u mom profesionalnom životu je sljedeća: Da li je učenicima i prije nego što krenu u školu navikana matematika kao toliko teška, da se oni isprepadaju, a da se nisu ni upoznali sa njom ili imaju blagu averziju prema tom predmetu zato što kroz matematiku moraju razmišljati, a to ne žele ili ne znaju. Da li je nastavnik taj koji ti ili unese otpor prema predmetu ili ljubav prema istom?
Ključni problem u matematici je otpor većine učenika i strah od bilo koje provjere njihovog znanja bilo da je to kratki usmeni odgovor iz klupe, test, a pogotovo izlazak pred tablu.
Da li je meni matematika bila interesantna na časovima? Pa mislim da nije baš toliko, kao što mi biologija jeste, jer smo sve ono što smo radili mogli da vidimo i u prirodi. Jesam li imala strah od nje? Nisam, valjda što me niko nije isprepadao, a i voljela sam da se uhvatim u koštac za zadatkom. Ali ono što mi je najviše ostalo u sjećanju od te moje ljubavi prema matematici jeste moja nastavnica matematike, nastavnica Emica.
Volim misliti da je razred orkestar, a nastavnik je dirigent. Da li ćemo slušati najljepšu simfoniju u kojoj će sa nama uživati i orkestar i dirigent, ili će to biti raštimana družina od čije muzike zaboli glava, zavisi od dirigenta.
Ja sam pred sobom imala jasnu sliku i jedan cilj, promijeniti kako odnos učenika prema predmetu, tako i sam odnos među učenicima, koji će takođe rezultirati promjeni slike o matematici.
Željela sam da podignem nivo motivacije svih učenika kada je u pitanju matematika, da im pomognem da se pronađu u ovom predmetu do svog maksimalnog potencijala. Da nemaju strah od ispitivanja, a posebno da podstičem javljanje pred tablom. Željela sam da ih naučim i pokažem učenicima koliko je interaktivni rad dobar i koristan, ne samo zbog toga što će im međusobno pomaganje pomoći u pojašnjavanju gradiva matematike, nego će kroz takav rad naučiti šta znači podrška, uzajamno pomaganje, odgovornost, ali i prijateljstvo.
Sve se to prožimalo kroz niz aktivnosti koje smo imali tokom čitave školske godine:
1. Svaki mjesec biramo najuredniju i najbolje organizovanu svesku. Učim ih kako da ističu najvažnije i kako u skladu sa tim da organizuju lekciju, a kroz to sam način učenja.
Na kraju drugog polugodišta biramo tri finalne sveske po svakom odjeljenju, a zatim glasamo za najbolju svesku tekuće školske godine. Od svakog finaliste se uslika par listova s početka školske godine (BEFORE) i par listova poslije (AFTER), okačimo anonimno pod brojevima, a zatim učenici glasaju.
2. Grupni rad (interaktivno učenje) na časovima vježbe - bolji učenici sa slabijima po grupama, pomaganje u objašnjavaju i pluseve sakupljaju i oni koji objašnjavaju, ali i oni koji se potrude da to sve saslušaju i nauče. Određeni broj pluseva vodi do ocjene.
3. Podsticanje dobrovoljnog izlaska pred tablu, težina zadatka diktira koji plus se dobija, imaju dva tipa pluseva. Ne može se dobiti minus niti jedinica. Ko izađe objašnjava zadatak razredu detaljno korak po korak. Učeniku koji se ne snađe pred tablom, a javio se, pomaže razred i nastavnik, i opet dobije plus.
4. Za zadaće imamo svaki mjesec dželata :-) koji pregleda, učenici se otimaju ko će, to im je nešto baš zanimljivo, vole onaj minus dati pa to je nevjerovatno. Ta redovna evidencija generalno utiče da redovnije pišu zadaću.
5. Test na dva nivoa za max 3 i za max 5 u cilju smanjivanja loših ocjena. Učenicima se daju oba nastavna listića, tako da oni sami biraju test koji misle da mogu dobro uraditi.
6. Na časovima dopunske nastave zajedno učimo 30 minuta osnove neke matematičke oblasti, a onda zadnjih 15 minuta, učenici odgovaraju minimum naučenog. Nema minusa ni jedinica, mogu ne dobiti ništa ako nisu dovoljno savladali, a ako jesu onda je ili plus ili ispravljena ocjena.
Nisam koristila nikakvu literaturu posebno, najviše sam se vodila svojim iskustvom u dosadašnjem radu, idejama sa radionica Promente-a i reakcijama učenika na svaku od aktivnosti koju bih počela koristiti.
Puno rada, truda, energije, usmjeravanja i razgovora je trebalo da se uradi sve ono što sam planirala, ali sam bila uporna i radila sam to sa puno ljubavi, strpljenja i razumjevanja.
Na kraju školske godine mogu predočiti sljedeće ishode onoga što smo radili:
1. Sveske mjeseca: U zadnjem periodu kada počnem nešto diktirati, učenici odmah pitaju - je li definicija ili napomena, čak imaju posebne oznake za to. Oni mene podsjećaju pred svaki kraj mjeseca da trebam uzeti sveske da pregledam i procjenim najbolje. Organizovanje i uljepšavanje sveske se prenijelo i na ostale predmete. Velika većina učenika je od septembra do sada napravila nevjerovatnu promjenu u načinu pisanja i vođenja sveski.
2. Grupni rad i interaktivno učenje: to mi je najveći uspjeh, jer je iz toga proizašao timski rad, čujem od drugih nastavnika, pomažu jedni drugima i na ostalim časovima. Bolji učenici su postali dosta sigurniji u načinu objašnjavanja, uživanje ih je slušati sa koliko više samopouzdanja to sada rade i pred tablom. A slabiji učenici, pa recimo da kažem polovina njih se zaista trudi, a uvijek imate onih koji su kao svijeće. Ali na takve uglavnom reaguju učenici, kritikuju ih, nekada to urodi plodom. Takođe, ono što primjetim tokom časa u klupama objašnjavaju jedni drugima bez moje inicijative.
3. U ovoj praksi takođe vidim veliki uspjeh. U VII razredima otprilike polovima učenika se redovno javlja, nađu sebi tip zadatka koji im odgovara. Veliku sigurnost im daje činjenica da ne mogu dobiti jedinicu, a ni minus, nego im se pomaže ukoliko zatreba. Posebno sam ponosna na način kako neki učenici objašnjavaju i prezentuju zadatak razredu, to rade jasno i glasno, bez imalo treme i ustručavanja, sa vidno većim samopouzdanjem nego na početku. Puno truda i rada treba da biste s jedne strane postigli da učenici bez imalo ustručavanja se javljaju, zatim postupno objašnjavaju zadatak razredu, a s druge strane da razred sluša ono što se prezentuje. Nevjerovatna promjena i napredak kada uporedim početak i sada.
Tokom aprila mjeseca se dva puta javila učenica koja ima poteškoće u učenju, njen nivo znanja je veoma ograničen. Ali ona se javila, i to je procjenila da je to zadatak koji ona može iznijeti uz malu pomoć razreda. Reakcija razreda je bila zadivljujuća. Zbog načina kako su reagovali prvi put, mislim da se za par dana javila i drugi put.
4. Redovna evidencija zadaće generalno utiče da i redovnije pišu zadaću (ili naaaaravno prepisuju pred moj čas). Ima onih koji imaju otpor prema svemu, pa i prema pisanju zadaće, ali su u velikoj manjini. Sa ovom praksom evidencije treba početi odmah od šestog razreda.
5.i 6. Test na dva nivoa za max 3 i za max 5 i dopunska nastava: Ide to kako treba, nekada sam veoma zadovoljna rezultatima testa, nekada nisam, čini mi se da zavisi i od oblasti koju obrađujemo. Svaki put kada najavim kontrolni pitaju hoće li biti i za maximalnu ocjenu dobar (3). Takav tip testova je definitivno u većini smanjio broj jedinica u razredima. Rezultat je da nemam kritičnih učenika pred sami kraj drugog polugodišta u sedmim razredima uopšte, kao u prvom polugodištu.
Ja sam osoba koja ne voli ustaljenost. Monotonija u razredu i predavanju utiče na mene i van škole. U poslu dajem maksimum od sebe, stalno u pokretu i sa novim idejama. Koju god ideju da dobijem u nekom trenutku bilo sama ili je čujem od drugih kolega, odmah je pokušavam implementirati u svoje časove. Uspjeh i promjena kod učenika kako u učenju, tako i u njihovom odnosu prema predmetu i drugarima iz razreda, utiče na mene u smislu da se osjećam bolje i kao osoba i kao profesionalac.
Ovo je nešto što na čemu želim raditi dugoročno, posebno nakon ove prve godine kada vidim odakle sam krenula i šta sam postigla, šta su učenici postigli. Sve to mi je samo dalo vjetar u leđa i dokaz da radim pravu stvar.
