Zovem se Lejla Mutap i profesorica sam razredne nastave u Osnovnoj školi „Kiseljak 1“ u Kiseljaku. Radim šesnaest godina i u svome radu primjetila sam da svakog dana veliki broj učenika njihovi vršnjaci zadirkuju i ismijavaju. Zadirkivanje može biti nevina dječija zabava i igra, ali kada ono preraste u ismijavanje to više nije igra. Ismijavanje i zadirkivanje često se dešava i u tajnosti i učitelji i nastavnici nekada teško otkrivaju takve oblike ponašanja. Zabrinuta sam jer ismijavanje predstavlja napad na djetetov osjećaj vrijednosti, nagriza njihovo samopoštovanje i može imati posljedice koje mu mogu promijeniti život ako potraju. Takve oblike ponašanja ismijavanja zbog odjeće, obuće, telefona, dobrog ili lošeg učenja i upučivanja „gadljivih“ pogleda pojedinim učenicima primjetila sam i u svom petom razredu. Odlučila sam razvijati strategiju učeničkih međuodnosa koju sam s učenicima nazvala „Nemoj mi se rugati“.
Projekat će uticati na svakog učenika odjeljenja, kako na one koji ismijavaju drugove, na one koji su predmet ismijavanja, ali i na učenike koji su samo posmatrači tih događaja.
Naše aktivnosti
Na časovima Odjeljenjske zajednice u saradnji s pedagogom pripremala sam različite radionice iz Unicefovog priručnika „Nemoj mi se rugati“, ali i različite radionice na tu temu koje sam pronalazila na Internetu. Uvod u svaku radionicu bila je pjesma, koja se može pronaći na Internetu, „Ne rugaj se“, a koja je naročito veliki utisak ostavljala na učenike, jer je tekst pjesme veoma emotivan.
Napravili smo „bodovnu listu“ ponašanja učenika. Svaki učenik je na početku sedmice imao po pet bodova, koje su mogli izgubiti zbog različitog nedoličnog ponašanja ili ruganja. Zbirno su kao odjeljenje imali sto tridest bodova. Morali su voditi računa da u toku sedmice kao pojedinac ne naprave puno grešaka, jer onda zbog tih učenika cijelo odjeljenje gubi nagradu za koju se „bore“. Ako je do kraja sedmice ostao očuvan određeni broj bodova koji smo odredili za tu sedmicu cijelo odjeljenje je dobivalo nagradu (bombone, birali su s kim će sjediti u toku iduće sedmice, imali smo čas u prirodi, sami su predlagali nagrade pa sam ja birala između dvije ponuđene, a kad mi je ponestajalo ideja rekli su učiteljice pa nama više i ne trebaju nagrade).
Napisali smo zajedno Povelju o brižnosti V-4 odjeljenja, koju smo svi zajedno potpisali. Povelja govori o tome šta bi željeli i šta ne bi željeli da se dešava u razredu i da cijeli razred, ali i škola bude zona bez ismijavanja.
Napravili smo konkurs za izbor „razredne maskote“ kojem smo dali ime Brižno biće. Svako od njih nacrtao je kod kuće kako bi želio da ono izgleda. Nakon toga smo glasali za tri najuspješnija prijedloga i na kraju smo odabrali samo jedno koje je imalo oblik cvijeta. Zatim smo mu dali osobine koje svako od nas ima, ali su one kod nekih učenika više, a kod nekih manje izražene (ono pruža podršku drugima, pomaže, posuđuje, darežljivo je, povjerljivo, dobronamjerno, sluša druge, čeka svoj red, iskreno je, poslušno, snalažljivo, odano, vrijedno, pravedno, nesebično, iskreno, osjećajno, humano …) Te osobine napisali smo na naše Brižno biće, a okolo njega napisali smo osobine koje ono ne treba da ima (tuče se, vrijeđa, ismijava, neiskreno je, grubo, sebično, lijeno, škrto, kukavica je, bezosjećajno, ruga se, izdajica je…)
Ideje učenika
Sve moje ideje učenici su nadograđivali ili dolazili sa novim idejama. Jedan od njihovih prijedloga bio je da na papiriće napišu imena svih učenika iz razreda. Svako od njih je izvukao jedan papirić sa imenom druga ili drugarice koje nikome ne govori jer je on Brižno biće tog druga ili drugarice u toku sedmice. On je u toku te sedmice trebao da kao Brižno biće uradi nešto za druga ili drugaricu koje je izvukao. Ovu aktivnost mijenjali smo svake sedmice, da bi što više učenika bilo Brižno biće drugom drugu ili drugarici.
Rezultati rada
Već nekoliko sedmica niko od učenika nema negativnih bodova na „bodovnoj listi“. Moji učenici ali i roditelji su oduševljenji atmosferom koja je postignuta u učionici. Svi učenici se više poštuju i uvažavaju. A naročito ih oduševljava što jedni drugima čine neke sitne znake pažnje kao Brižno biće.
Kroz različite radionice, ali i u svakodnevnom razgovoru s učenicima neki od njih su javno ili tajno priznali da su se u prošlosti nerado izvinjavali jedni drugima jer nisu bili svjesni koliko svojim postupcima, gestama i govorom povrjeđuju jedni druge, jer je to za njih bila samo šala.
Svoje iskustvo sam podijelila sa kolegicama iz Aktiva petog razreda. Podržali su i prihvatili moju ideju i odlučili da započnu ove aktivnosti sa svojim učenicima. Ovakav projekat pomaže da učenici jedni druge bolje upoznaju,sarađuju, da se međusobno uvažavaju i poštuju, a takve stvari doprinose poboljšanju odnosa u razredu, čitavoj školi, ali i široj društvenoj zajednici.
Namjeravam ovu strategiju primijeniti i na novu generaciju učenika koje ću preuzeti u narednoj školskoj godini. A moj peti razred, koji je postao jedna prava Brižna zajednica, obećao je da će nastaviti sa ovim aktivnostima i u budućnosti.
Literatura:
- Nemoj mi se rugati, priručnik za nastavnike od drugog do petog razreda; Unicef, zajedno za djecu
